Zašto softver ne bi trebao imati vlasnika

od Richarda Stallmana

[ češki | engleski | francuski | hrvatski | indonezijski | japanski | korejski | ruski | španjolski ]

Digitalna informacijska tehnologija pridonosi svijetu, čineći lakšima prepisivanje i preinačivanje informacija. Svima nama računala obećavaju lakše bavljenje svime time.

Ne želi svatko da to bude lakše. Sustav autorskih prava softerskim programima dodjeljuje "vlasnike", od kojih većina zadržavaju možebitnu blagodat od softvera nedostupnima ostatku javnosti. Oni žele biti jedini koji mogu presnimavati i preinačivati softver kojeg mi rabimo.

Sustav autorskih prava uzrastao je s tiskom---tehnologijom za masovnu proizvodnju prijepisa. Autorsko pravo se dobro slaže s tom tehnologijom zato što ono ograničava samo veleproizvođače prijepisa. Ono nije oduzelo slobodu čitateljima knjiga. Obični čitatelj, koji nije posjedovao tiskarski stroj, mogao je prepisati knjige samo perom i tintom, i rijetki su čitatelji bili utuženi zbog toga.

Digitalna tehnologija je okretnija od tiskarskog stroja: kada je informacija u digitalnom obliku, možete je lako presnimiti da biste je podijelili s drugima. Upravo se ova fleksibilnost loše slaže sa sustavom autorskih prava. To je jedan od razloga rastućih gadnih i drakonskih mjera, koje se sada koriste u nametanju autorskih prava nad softverom. Promislite o ovim četirima navadama Udruge softverskih izdavača (SPA--od Software Publishers Association):

• Raširena promidžba koja kaže da je zlo biti neposlušan prema vlasnicima, kako bi pomogli svojem prijatelju.

• Poticanje provokatora na prokazivanje svojih suradnika i kolega.

• Upadi (uz pomoć policije) u urede i škole, u kojima se ljudima govori da moraju dokazati svoju nedužnost glede nezakonitog presnimavanja.

• Sudbeni progon (od strane Vlade SAD, na zahtjev od SPA) ljudi poput Davida LaMacchia-e iz MIT-a, ne zbog presnimavanja softvera (nije obtužen ni zbog kojeg presnimka), već samo zato što je uređaje za presnimavanje ostavio nezaštićenima, i što nije cenzurirao uporabu istih.

Sve ove četiri navade podsjećaju na one provođene u bivšem Sovjetskom Savezu, gdje je svaki stroj za presnimavanje bio pod stražom da bi se spriječilo zabranjeno presnimavanje, i gdje je svaki individuum morao potajice presnimiti informacije i poslati ih iz ruke u ruku kao "samizdat". Naravno, postoji razlika: povod za nadzor informacija u Sovjetskom Savezu bio je političke naravi; u SAD povod je dobit. Ali nas se dotiče samo čin, ne i povod. Svaki pokušaj sprječavanja dijeljenja informacija, bez obzira na razlog, vodi na jedne te iste metode i na istu grubost.

Vlasnici navode nekoliko vrsta argumenata koji im daju vlast da nadziru kako mi rabimo informacije:

• Vrijeđanje.

  Vlasnici rabe klevetničke riječi poput "piratstvo" i "krađa", kao i strukovnjačko nazivlje poput "intelektualno vlasništvo" i "odšteta", da bi javnost naveli na stanovitu nit razmišljanja---pojednostavljena prispodoba između programa i fizičkih predmeta.

  Naše zamisli i nagonsko poimanje vlasništva nad tvarnim predmetima su istovjetni s pravom ili nepravom oduzimanja predmeta od nekog drugog. Oni ne upućuju izravno na presnimavanje nečega. Pa ipak, vlasnici zahtijevaju od nas da to tako shvatimo.

• Preuveličavanje.

  Vlasnici kažu da trpe "zlo" ili "gospodarstveni gubitak" kada koristnici sami presnimavaju programe. Ali presnimavanje nema izravnog učinka na vlasnika, i nikomu ne čini zlo. Vlasnik može trpiti štetu samo onda kada bi osoba koja je napravila presnimak i inače platila onaj presnimak koji pripada samom vlasniku.

  Ponešto razmišljanja pokazuje da većina takvih ljudi ne bi kupila presnimke. Ipak, vlasnici proračunavaju svoje "gubitke" kao da bi svi do jednoga kupili presnimak. Blago rečeno, to je preuveličavanje.

• Zakon.

  Vlasnici često opisuju trenutno stanje zakona, i grube kazne kojima nam mogu prijetiti. U takvu pristupu prešutno je sadržana predpostavka da današnji zakon odražava neupitni nazor o moralu---ipak, istodobno smo nagnani smatrati te kazne za prirodni čin za kojeg nikoga ne možemo okriviti.

  Ovakva nit uvjeravanja nije osmišljena da bi hrabro stala nasuprot kritičkom razmišljanju; ona je usmjerena na pojačanje uobičajenog mentalnog sklopa.

  Jednostavna je činjenica da zakoni ne odlučuju što je dobro, a što zlo. Svaki Amerikanac bi trebao znati da je prije četrdesetak godina, u mnogim američkim državama, svaka osoba crne boje kože činila protuzakonit čin ako je sjela na sjedalo u prednjem dijelu autobusa; no, samo bi rasisti rekli da je sjedenje na tim mjestima bilo zlo.

• Prirodna prava.

  Autori često prisvajaju posebnu povezanost s programima koje su napisali, i nastavljaju tvrditi da, kao posljedica, njihove želje i interesi glede programa prevažu nad istima od bilo koga drugoga----ili čak i nad istima od sveukupnog ostatka svijeta. (Napose tvrtke, a ne autori, zadržavaju autorska prava nad softverom, no, od nas se očekuje da se ne osvrćemo na to protuslovlje.)

  Onima koji ovo predlažu kao etički aksiom---autor je važniji od vas---mogu samo reći da ja, kao istaknuti autor softvera, nazivam to brbljarijom.

  Ali, ljudi općenito će suosjećati s tražbinom prirodnih prava samo iz dva razloga.

  Prvi razlog je prenapregnuta prispodoba s tvarnim predmetima. Kad kuham špagete, bunim se ako ih tko drugi pojede, zato što ih tada je ne mogu jesti. Njegov čin me povrjeđuje isto koliko njemu čini dobro; samo jedan od nas može jesti špagete, pa je pitanje, koji? Najmanja razlika među nama je dovoljna za izvrtanje etičke ravnoteže.

  Ali, bilo da pokrećete ili mijenjate program koji sam ja napisao, vas se dotiče izravno, a mene samo neizravno. Date li presnimak vašem prijatelju, to se dotiče vas i vašeg prijatelja znatno više nego mene. Ja ne bih trebao imati moć reći vam da ne činite te stvari. Nitko ne bi trebao.

  Drugi razlog je to što je ljudima bilo rečeno da su prirodna prava autora prihvaćena i neupitna tradicija našega društva.

  Kad je već o povijesti riječ, suprotno je istinito. Zamisao o prirodnim pravima autora bila je predložena i odlučno odbijena pri donošenju Ustava SAD. Zbog toga Ustav samo dopušta sustav autorskih prava i ne zahtijeva ga; zbog toga se u njemu kaže da autorsko pravo mora biti privremeno. U njemu se također kaže da je svrha autorskog prava promicanje napredka---ne nagrađivanje autora. Autorsko pravo ponešto nagrađuje autore, izdavače više, ali to je usmjereno na promjenu njihova ponašanja.

  Zbiljski uspostavljena tradicija našega društva je zadiranje autorskog prava u prirodna prava javnosti---i da se to može opravdati samo zbog javnosti.

• Gospodarstvo.

  Konačni argument za postojanje vlasnika softvera je da to vodi u proizvodnju još više softvera.

  Za razliku od ostalih, ovaj argument barem zakonski pristupa predmetu spora. Zasnovan je na vrijednomu cilju---zadovoljstvu koristnika softvera. Jasno je iz iskustva da će ljudi proizvoditi više nečega ako su za to dobro plaćeni.

  Ali gospodarstveni argument ima nedostatak: zasnovan je na predpostavci da se razlika svodi na to kolikom svotom novca moramo platiti. Također podrazumijeva da je "proizvodnja softvera" ono što želimo, bilo da softver ima vlasnike ili ih nema.

  Ljudi spremno prihvaćaju ovu predpostavku zato što je ona u suglasju s našim iskustvom tvarnih predmeta. Razmotrite sendvič, naprimjer. Možete biti podjednako u stanju dobiti istovjetni sendvič za badava ili za neku cijenu. Ako je tako, svota kojom platite je jedina razlika. Bilo da ga morate platiti ili ne, sendvič ima jednaki okus, prehrambenu vrijednost, i u svakom slučaju vi ga možete pojesti samo jedanput. Bilo da dobijete sendvič od vlasnika ili ne, to se ne može izravno doticati ničeg drugog do li svote novaca koju imate nakon toga.

  Ovo je istina za bilo koji tvarni predmet---bilo da on ima vlasnika ili ga nema, to ne utječe izravno na to što predmet jest, ili na to što vi njime možete učiniti nakon što ga dobijete.

  Međutim, ako program ima vlasnika, to znatno utječe na to što program jest, i što vi možete učiniti njegovom presnimkom ako je kupite. Razlika nije samo stvar novca. Sustav vlasnika softvera ohrabruje vlasnike softvera da proizvedu nešto---ali ne ono što je društvu zaista prijeko potrebno. I prouzročuje neizmjerivo etičko onečišćenje koje utječe na sve nas.

  Što je društvu uistinu potrebno? Ono treba informaciju koja je istinski dostupna svim njegovim građanima---naprimjer, programe koje ljudi mogu čitati, popravljati, prilagođavati, i poboljšavati, a ne samo izvršavati. Ali ono što vlasnici softvera u pravilu isporučuju je crna kutija koju ne možemo ni proučavati ni mijenjati.

  Društvu je također potrebna sloboda. Kad program ima vlasnika, koristnici gube slobodu ravnanja jednim dijelom njihovih vlastitih života.

  A iznad svega, društvo treba ohrabrivati duh dobrovoljne suradnje u svojih građana. Kada nam vlasnici softvera kažu da je pomaganje našima bližnjima na prirodni način "piratstvo", oni onečišćuju građanski duh našega društva.

  Iz toga razloga kažemo da je slobodni softver stvar slobode, a ne cijene.

  Gospodarstveni argument za vlasnike je pogrješan, ali je gospodarstvo stvarno. Neki ljudi pišu koristni softver iz zadovoljstva pisanja ili za divljenje i ljubav; ali ako želimo više softvera nego što ga ti ljudi pišu, moramo nabaviti kapital.

  Deset godina do sada, razvijatelji slobodnog softvera iskušali su raznorazne metode pronalaženja kapitala, s ponešto uspjeha. Nema potrebe da se ikoga učini bogatim; prosječni obiteljski dohodak u SAD, oko $35k, pokazuje se dovoljno poticajnim za mnoge poslove koji su manje zadovoljavajući nego programiranje.

  Godinama, sve dok uzajamna povezanost to nije učinila nepotrebnim, živio sam od unaprjeđivanja slobodnog softvera kojeg sam bio napisao. Svako unaprjeđenje bilo je dodano na standardnu objavljenu inačicu te je tako konačno postalo dostupno svekolikoj javnosti. Mušterije su mi platile tako da bih ja radio na unaprjeđenju kojeg su željeli, radije nego na privlačnim i značajnim stvarima u programu, koje bih ja inače bio smatrao najvišim prioritetom.

  Free Software Foundation (FSF), oslobođena od plaćanja poreza dobrotvorna ustanova za razvoj slobodnog softvera, osniva zakladu putem prodaje GNU CD-ROM-ova, majica, priručnika, i deluxe distribucija, (sve ovo koristnici mogu slobodno presnimavati i mijenjati), kao i od donacija. Sada postoji osoblje od pet programera, uz tri uposlenika koji sređuju poštanske narudžbe.

  Neki razvijatelji slobodnog softvera zarađuju novac prodavajući usluge podrške. Cygnus Support, s oko 50 uposlenika [u vrijeme pisanja ovoga članka], procjenjuje da je oko 15% aktivnosti njegova osoblja usmjereno na razvoj slobodnog softvera---prilični postotak za softversku tvrtku.

  Tvrtke, uključujući Intel, Motorolu, Texas Instruments i Analog Devices, su sjedinile kapital za stalni razvoj slobodnog GNU kompilatora za C jezik. U međuvremenu, GNU kompilator za Ada jezik financiran je od strane Zračnih snaga SAD, koje vjeruju da uz tu cijenu učinkovito dobivaju kompilator visoke kakvoće. [Financiranje od Zračnih snaga prestalo je prije nekog vremena; GNU Ada kompilator je sada na usluzi, a njegovo održavanje financira se na tržišni način.]

  Sve su ovo mali primjeri; pokret slobodnog softvera je još uvijek mali, i još uvijek mlad. Međutim, primjer radija podržavanog od slušateljstva u ovoj zemlji [SAD] pokazuje da se može podržavati veliki poduhvat bez tjeranja svakog koristnika da plati.

Kao korisnik računala danas, možete se naći kako koristite vlasnički (18k znakova) programom. Ako vas prijatelj zatraži da načinite presnimak, bilo bi loše odbiti ga. Suradnja je važnija od autorskog prava. Međutim, potajna suradnja ne čini dobro društvu. Osoba treba težiti uspravnu i otvorenu životu s ponosom, a to znači reći "Ne" vlasničkomu softveru.

Vi zaslužujete biti kadrima surađivati otvoreno i slobodno s drugim ljudima koji rabe softver. Vi zaslužujete biti kadrima učiti kako softver radi, i poučavati vaše učenike njime. Vi zaslužujete biti kadrima uposliti vašega omiljenoga programera da vam popravi program kada se pokvari.

Vi zaslužujete slobodni softver.

Drugi tekstovi za pročitati

Molimo šaljite upite o GNU-u i FSF-u na gnu@gnu.org. Ostali načini kontaktiranja FSF-a.

Molimo šaljite komentare o ovim web stranicama na webmasters@www.gnu.org, ostala pitanja šaljite na gnu@gnu.org.

Vlasnik autorskih prava 1994 Richard Stallman Verbatim copying and distribution of this entire article is permitted in any medium, provided this notice is preserved.

Zadnji put promijenjeno: $Date: 2002/04/08 17:15:40 $ $Author: mohit $